Roditelji misle da sigurno znaju šta i kako trebaju raditi njihova djeca. Iskoristivši prednost svoje superiornosti, dopuštaju sebi da povise glas na dijete, pokušavajući urazumiti nemarno dijete. Ovakav način odgoja nije ispravan, pa svaki roditelj treba naučiti kontrolirati se u bilo kojoj situaciji i truditi se da nikada ne viče na dijete.
U principu, nedostojno je da odrasla osoba vrišti, posebno na bebu koja se ne može braniti. Stoga je vrlo važno da roditelj sebe uvjeri da prestaje vikati na dijete jednom zauvijek. Čim se glas povisi do nivoa vike, trebate stati i zamisliti se na mjestu osobe koja je standard uzdržljivosti i suzdržanosti, na primjer, neke metropole ili kraljice.
Čim odrasla osoba primijeti da će početi vikati na svoju bebu, možete zamisliti i kako stranac viče na dijete istim riječima. U takvoj situaciji svaki normalan roditelj opravdava svoje dijete ili pokušava izravnati situaciju, samo će u ovom slučaju i sam roditelj trebati izgovore kako bi izbjegao vlastiti plač.
Roditelj može na mjestu svog djeteta zamisliti potpuno strano dijete koje je jako zločesto. Lako će izbjeći vrisak, jer ne treba vikati na tuđe dijete.
Da ne biste vikali na dijete, tijekom izbijanja bijesa mogli biste pomisliti da u kući ima gostiju. Uostalom, nezgodno je psovati pred njima, bebi možete pokazati svoje nezadovoljstvo nakon što odu, nakon nekog vremena, a onda će se emocije smiriti.
Svaka se odrasla osoba može osloboditi i vikati na svoje dijete, ali malo je vjerojatno da nakon toga ima osjećaj ponosa i zadovoljstva, a dijete od vriske ne postane poslušnije. Treba imati na umu da djeca imaju pravo na pogreške, glupo je od njih očekivati idealno ponašanje, pa biste trebali naučiti suzdržavati se, ne vikati na dijete, već objasniti zašto je ova ili ona radnja neprihvatljiva.
