"Stidljivost nije bolest ili porok", kažete i bit ćete u pravu. Smatra se da sramežljivost općenito odgovara djevojkama i da je gotovo vrlina. U stvari, ova je osobina mnogo češća nego što mislimo. I ne samo kod djece. Samo što su odrasli naučili sakriti i sakriti svoju stidljivost.
U početku svako dijete doživljava sumnju u sebe i pod normalnim okolnostima vremenom mirno izlazi iz ovog stanja. Roditelji se ne bi trebali boriti protiv takve sramežljivosti, ovo je normalna dobna manifestacija djetetove svijesti o sebi.
Ali postoje i slučajevi kada djetetova sramežljivost ne nestaje, već se samo pojačava. Hajde da shvatimo korak po korak zašto se to događa i kako to spriječiti. Prvo, morate utvrditi da nešto nije u redu s vašim djetetom. Moguće je da on jednostavno voli samoću i da mu nije dosadno samo. Dijete kojem je potrebna pomoć izgleda ovako. Doživljava poteškoće u komunikaciji s vršnjacima, a ponekad i sa odraslima, pati zbog činjenice da je usamljen i krajnje bolno reagira na svaku kritiku - povuče se u sebe i povuče u sebe. U okruženju neznanaca ponaša se krajnje sputano i izgubljen je kad mu se posveti sva pažnja.
Šta ako vaše dijete odgovara drugom opisu? Jednostavno je: trebate ga podržati, neprimjetno od njega samog, kako biste podigli djetetovo samopoštovanje. Pokušajte ga zaokupiti onim što može i hvalite nakon svakog uspješnog. Ako nešto nije uspjelo, prvo ga svejedno pohvalite, a zatim, kao slučajno, ponudite da učinite isto, ali na malo drugačiji način, čime ispravljate grešku. Dajmo primjer. Ako je dijete nacrtalo cvijet naopako, nemojte se smijati i trčite pokazati svoj crtež susjedima i supružniku. Pohvalite bebu zbog odabrane boje, veličine, proporcija, a zatim joj ponudite da sa sobom nacrtate ne kamilicu, već ružu, ali u pravilnom redoslijedu.
Dijete treba biti svjesno i shvatiti da ispunjava vaša očekivanja, čak i kad iz škole donese lošu ocjenu. A činjenica da grdite dijete nije kritika njegovih ličnih kvaliteta, već želja da ga učinite još boljim. Sjetite se koliko ste puta rekli frazu "i komšija Kolja u vašim godinama već sam veže vezice, sam uklanja igračke i uvijek pomaže mami." Ispostavilo se da beba iz djetinjstva osjeća da nije dovoljno dobra za svoje roditelje, a ne poput komšijskog dječaka. Ovaj se osjećaj razvija i pretvara u sumnju u sebe i u odrasloj dobi.
