U adolescenciji osoba razvija osnovne vrijednosti i stavove. Stoga, sa stanovišta roditelja i odraslih, problem kako spriječiti da adolescentna agresivnost postane stabilna karakterna crta, uobičajeni način ponašanja i rješavanja problema postaje posebno važan u kasnijem, odraslom životu.
Dostupnost informacija i dijalog
Objašnjavajući i obrazovni rad porodice i škole je veoma važan. Krug pravilnog čitanja, izbor filmova, tematska predavanja u školi i razgovori kod kuće s roditeljima pomažu oblikovati svjetonazor tinejdžera, naučiti ga da bude tolerantan, reagira, poštuje različita gledišta i ne pribjegava agresiji kao jedinom načinu za rješavanje sukoba.
Roditelji bi trebali dati prijateljske savjete, preporučujući i nježno odabirući i oblikujući, ali ne namećući djetetu knjige, članke. Važno je razgovarati o onome što je pročitao i vidio u krugu porodice, tako da tinejdžer čuje mišljenje roditelja ne u obliku zapisa, već u toku dijaloga, gdje takođe ima priliku da ga se čuje i razumio. U istoj blagoj formi vrijedi razgovarati o događajima u školi, problemima i sukobima s vršnjacima.
Roditelji su uzor
Ali često se odrasli suočavaju s činjenicom da komentari i dugi obrazovni razgovori praktično ne donose rezultate. To je zbog činjenice da se tinejdžer, u procesu spoznaje svoje individualnosti, počinje suprotstavljati odraslima.
Ali, paradoksalno, upravo je u adolescenciji primjer roditelja najučinkovitije sredstvo obrazovanja. Pretjerani pritisak na dijete, želja za suzbijanjem, prekomjerne i nepravedne kazne - sve to samo još više uvjerava dijete u „pravo jakog“, odnosno da su agresija i nasilje najefikasniji načini rješavanja sukoba.
Ako postoji atmosfera povjerenja i poštovanja u roditeljskoj porodici, između samih roditelja i između djece; ako odrasli pokažu poštovanje prema adolescentovom mišljenju, koje se možda ne podudara s njihovim, tada adolescent stječe iskustvo u efikasnoj praksi pronalaženja kompromisa i dijaloga kao efikasnog načina rješavanja sporova i sukoba. On ne samo da nauči pronaći i ponuditi takve kompromise, već se ovaj model prenosi i na njega i na odnose s drugim ljudima. Zaista, uprkos adolescentnoj pobuni, model komunikacije usvojen u roditeljskoj porodici koju osoba u većini slučajeva reprodukuje u svojoj porodici, kao i način rješavanja sukoba i izgradnje odnosa koje „izvlači“iz odnosa s roditeljima.
Stoga je glavni način odgoja tinejdžera odgoj primjerom, kada se u praksi može uvjeriti u ispravnost vrijednosti i životnog stila roditelja, te kao dodatak i podrška takvom samopouzdanju, razgovorima, raspravama i informiranju potreban je tinejdžer.
