Ispalo je da su siročad koju država u potpunosti podržava, napuštajući sirotište, slabo prilagođena životu u društvu. Ispostavlja se da im je neovisnost preteška, zbog čega je, nažalost, postotak siročadi koja su se uspjela uspješno prilagoditi društvu tako nizak.
Instrukcije
Korak 1
Da bi prelazak iz života u internatu na samostalan život siročadi postao najglađi i bezbolniji, potreban je promišljeni program adaptacije nakon ukrcavanja i socijalne rehabilitacije maturanata internata koji uključuje formiranje elementarnih svakodnevnih vještina, radna i socijalna adaptacija adolescenata.
Korak 2
Nažalost, slučajevi kada diplomac sirotišta ne može čak ni sebi pripremiti čaj nisu pretjerivanje, već tužna stvarnost. Život u sirotištu u svakodnevnom je životu prilično udoban: učenici imaju gotovu hranu i nemaju pojma kako ta hrana dolazi do njih na stolu. Koriste odjeću i kućne predmete, ali nemaju vještine manjeg popravljanja odjeće, pranja, čišćenja prostorija - uostalom, osoblje sirotišta sve to čini za njih i za njih.
Korak 3
Program odgoja i obrazovanja djece u sirotištu mora nužno uključivati sistematsku nastavu u formiranju osnovnih svakodnevnih vještina. Djeca odgajana u internatu trebala bi, poput djece koja odrastaju u obitelji, imati ideju kako kuhati osnovne obroke, posložiti stvari u sobi u kojoj žive, izvršiti manje popravke odjeće itd. Što je ovo iskustvo sistematičnije, to će djeca snažnije naučiti vještine samopomoći potrebne u životu.
Korak 4
Siročad odgajana u sirotištima imaju poseban "odnos" s novcem. Ne videći direktnu vezu između rada odraslih i materijalne nagrade koju za to primaju, i životnih uslova u kojima porodica kao rezultat toga postoji, siročad ne razumije pravu vrijednost novca, nema mogućnost raspodjele sredstava za razne potrebe, a imaju i slabu ideju o poslu. Zadatak ljudi koji rade sa siročadi tinejdžerima nije samo da svoje učenike upoznaju sa načinima zarade, već i sa principima njihove racionalne raspodjele.
Korak 5
Socijalna adaptacija je takođe važna za dalji uspješan život diplomaca sirotišta. Dijete odgajano u internatu razlikuje se od djeteta koje živi u porodici po svom psiho-emocionalnom razvoju: ne vidi kako starci izvršavaju svoje društvene uloge (supružnik, roditelj), slabo je oblikovalo vještinu emocionalne vezanosti adekvatan emocionalni odgovor na različite životne situacije. To se posebno odnosi na djecu od dojenačke dobi u ustanovi. Formiranje i korekcija psiho-emocionalne sfere u adolescentne siročadi zahtijeva posebnu pažnju i poseban svrsishodan rad.
Korak 6
Pored toga, diplomci sirotišta imaju vrlo nejasnu predstavu o tome kako je "uređen" život u društvu izvan dječje ustanove. Teško im je snalaziti se kod kojih organizacija se prijaviti kako bi riješili osnovna svakodnevna pitanja: primaju beneficije i subvencije, zapošljavaju se, šalju dijete u vrtić itd. Problem pogoršava činjenica da je krug kontakata diplomaca internata ograničen: oni u pravilu nastavljaju komunikaciju sa svojim drugovima iz sirotišta, koji su u tim pitanjima jednako neiskusni.
Korak 7
Zadatak ljudi uključenih u socijalnu adaptaciju adolescentne siročadi je pružiti im potrebnu socijalnu i pedagošku podršku barem u prvom trenutku nakon napuštanja sirotišta. U društvu se smatra normalnim kada roditelji pomažu mladoj osobi da se zaposli, opremi stan, riješi druge socijalne probleme, jednostavno pruži psihološku podršku u teškim životnim situacijama. Siročad je lišena ove podrške: nemaju bliske značajne odrasle osobe kojima se mogu obratiti za pomoć i savjet.
Korak 8
To znači da bi takvu funkciju trebali preuzeti radnici socijalnih službi. Potrebni su rehabilitacioni centri za diplomce sirotišta. Radnici takvih centara pružit će adolescentu barem djelomičnu podršku i pomoć tokom perioda njegove adaptacije na život u društvu nakon napuštanja sirotišta.
