Riječ "hrabrost", u pravilu, koristi se u negativnom kontekstu, uprkos činjenici da je srodna riječi "hrabar", što je pozitivna karakteristika osobe ili djela. Koja je razlika između hrabrosti i hrabrosti?
Bravado u lingvistici
Prema lingvistima, riječ "bravado" dolazi od francuske bravade, čije je glavno značenje "lakomislenost". Bravado najčešće znači demonstrativnu hrabrost, zanemarivanje opasnosti i agresivno ponašanje. Negativnu konotaciju riječi daje činjenica da, za razliku od hrabrosti i hrabrosti, hrabrost u pravilu ima čisto razmetljiv karakter. To znači da ne postoje razumni razlozi da se tako postupa, štoviše, odabrani predmetni način djelovanja izlaže mu (a u nekim slučajevima i onima oko njega) besmislenu opasnost. Na primjer, poznata večera trojice mušketira u opkoljenom i bombardiranom bastionu Saint-Gervais bila je samo bravada.
Ako etimologiju riječi "bravada" pratite do kraja, ispada da ona najvjerojatnije dolazi od latinskog bravo, što znači "razbojnik", "nasilnik".
Za razliku od fikcije, u stvarnom životu takve demonstracije odvažnosti i neustrašivosti najčešće dovode do prilično neugodnih posljedica, pa većina ljudi koristi riječ "bravura", izražavajući svoje neodobravanje načina ponašanja osobe.
Šta psiholozi misle?
S psihološkog gledišta, bravura je karakteristična za ljude kojima nedostaje samopouzdanja i jako ovise o mišljenjima drugih. U suštini, bravura je nadoknada za određeni kompleks. Osoba koja je sigurna da ga drugi mogu smatrati kukavicom i slabe volje počinje da čini smiješne i opasne radnje, na primjer, krši ograničenje brzine na putu ili se penje na veliku visinu bez praktične svrhe. Takve su odluke često karakteristične za mlade ljude koji ne razumiju da njihovi postupci kod drugih izazivaju različita osjećanja: od snishodljive simpatije do iskrene zabrinutosti, ali ne i divljenja i poštovanja.
Ne brkajte hrabrost i blef, iako su koncepti slični. Ako osoba koja se razmeće nastoji pokazati samo svoju hrabrost, blefer slijedi cilj obmanjivanja protivnika.
Međutim, ljudi određene vrste karaktera šepure se ne zato što nastoje druge u nešto uvjeriti, već zbog stalne želje da sebi dokažu svoju hrabrost i nepromišljenost. Takve se karakterne osobine najčešće formiraju kao rezultat psihološke traume, koja tjera osobu da se bez ikakvog strepnja odnosi prema sebi, svom zdravlju i životu. Takvim ljudima je potreban stalni izvor adrenalina, zanemaruju opasnost i rizik, samo da bi iskusili emocionalni uzlet povezan s ekstremnom situacijom. Drugi ovaj način ponašanja možda doživljavaju kao bravuru, iako u stvarnosti više govorimo o latentnim (potisnutim) samoubilačkim tendencijama, pa u takvim slučajevima ima smisla posavjetovati se s psihoterapeutom.
