Evo ga, nova faza u životu cijele porodice - dijete ide u školu! Ali nove odgovornosti i vještine donose nove brige i iskustva koja treba uzeti u obzir.
Sa sedam godina dijete ide u školu i to ostavlja ogroman pečat na njegovu samosvijest. Postaje stvarni „član društva“, nastoji ispuniti norme, obaveze, u njemu se rađa osjećaj dužnosti - formira se socijalni osjećaj odgovornosti. Većina strahova djece u dobi od sedam do jedanaest godina odnosi se na iskustvo ne biti nekoga koga poštuju, o kome se dobro govori i cijeni. To takođe uključuje strahove od pogreške, odgovaranje na ploči, osjećaje krivice za postupke koje roditelji i društvo osuđuju.
Pored toga, u ovom dobu strahovi od svega onostranog i neobičnog počinju zauzimati veliko mjesto: vampiri, kosturi, vanzemaljci, „mračne sile“. Dijete je istovremeno i uplašeno i omađijano, a magnetom privlači sve ono što još ne može objasniti.
PRAKTIČNI SAVJETI:
1. Za dijete u ovoj dobi uvjeti "dvostrukih standarda" i nejasnih uputa vrlo su bolni. Pokušajte objasniti pravila ponašanja i zahtjeve učiniti što jasnijim i jednostavnijim. Povoljan je trenutak za razgovor "o životu", o moralnim normama, koja djeca sada puno upijaju kao spužva. Ali zasad ne vrijedi pretjerano filozofirati i moralizirati. Ne plašite dijete još više dugim i teškim refleksijama, koje nisu uvijek na ramenu ni kod odraslih.
2. Pružite djetetu priliku da pogriješi. Glavna stvar koju mora naučiti u ovoj dobi je da svi griješe, svi imaju pravo na to. Važna je još jedna stvar - naučiti kako ispraviti svoje greške.
3. Takvi strahovi vremenom prolaze sami od sebe. Nevješti pokušaji ponašanja u društvu postepeno se pretvaraju u stabilne vještine. Ali za to su vrlo važni podrška odraslih i postepeno povećanje samopouzdanja.
4. Što se tiče strahova iz drugog svijeta, što je dijete sugestibilnije, to je podložnije tim strahovima. Možda će za neku djecu zabrana gledanja takvih filmova, programa, čitanje "horor priča" biti najbolja prevencija.
5. U drugim slučajevima, možete se, naprotiv, igrati s djecom, pričati svoje priče i razmišljanja o ovoj temi. Ovdje je važno postići ravnotežu: pokazati da sve ovo onostrano može biti dio našeg života, ali nije toliko zastrašujuće i nepoznato kako bi se moglo činiti. Važno je pokazati lak i samopouzdan stav prema mističnom.
6. Ako strah postane opsesivniji, gledajte programe o tome kako nastaju horor filmovi - pokažite da su to sve obični glumci i scenografije. Pronađite informacije o autorima "horor priča" - dajte djetetu do znanja da su sve ove knjige napisali obični ljudi. Ispričajte nam kako ste se u djetinjstvu plašili „crnih plahti i zelenih očiju“, a kad ste odrasli shvatili ste da ništa od toga zapravo ne postoji.
