Japanci vjeruju da je dijete mlađe od 5 godina bog. Sve mu je dozvoljeno i oprošteno. Jedino što si starešine mogu priuštiti je da strogo pogledaju nestašnu osobu ili da je upozore: kažu, vaši postupci su opasni. Ali čim beba malo poraste, odnos prema njemu mijenja se upravo suprotno - Bog se pretvara u nemoćnog roba koji se dugih deset godina mora pokoravati najstrožim pravilima, ograničenjima i zabranama …
I tek kad kućni rob napuni 15 godina, počinju ga tretirati kao sebi ravnog. Do ovog trenutka, tinejdžer je postao idealan "kotačić" za uzorni sistem - poštujući zakon i bespogovorno ispunjavajući svoje dužnosti.
Japanci nisu uobičajeni da se ponose uspjehom svoje djece, javno ili potajno ih hvale ili grde. Zadatak roditelja je učiniti dijete integralnim dijelom društva, naučiti ga da ne privlači pažnju na sebe i da ne teži vodstvu. Japanka koja je svoje potomstvo poslala u vrtić kako bi nastavila karijeru ovdje se naziva egoistom. Muškarci koji se bave materijalnom podrškom porodice ne učestvuju u obrazovnom procesu.
Državne dječje ustanove savjesno se bave odgojem malih modernih Kineza. Misija roditelja je pomoći certificiranim odgajateljima da "oblikuju" poslušnog, neuglednog, marljivog građanina koji se zadovoljava samo osnovnim potrebama. U vrtiću djeca već imaju tri mjeseca, a u osnovnoj školi godinu i po.
Djevojčice, koje su donedavno smatrane gotovo beskorisnim bićima, danas uče paralelno s dječacima i stiču sposobnost brojanja, pisanja, crtanja i govora gotovo istovremeno.
Situacija kada beba čeka svoju majku na izlazu iz trgovine dva sata ili trenira snagu volje odričući se svoje omiljene "ukusne poslastice", redoslijed je stvari. Djeca u Kini nisu pošteđena - čim djeca odrade domaću zadaću, odmah se zbune dodatnim teretom. Slijepa poslušnost, stroga disciplina i fanatična marljivost u ovoj zemlji su tri stupa na kojima počiva materijalno blagostanje nacije.
Jedan od klasika se jednom našalio kako se u Engleskoj pse vole više od djece. U ovoj šali ima malo istine. Glavni zadatak engleskih edukatora je odgojiti "gvozdene" dame i gospodu od djece, a odrasli prim Englezi ne izražavaju emocije ne samo prema strancima. Unutar porodične veze takođe nisu otkriće.
Engleske bake ne znaju šta je "čuvanje unučadi", jer imaju svoj lični život, na koji niko nema pravo zadirati. Sve što su sposobne ostarjele engleske dame sposobne je okupiti cijelu porodicu za jednim stolom za Božić ili provesti nekoliko dana u godini s djecom. I roditelji nisu previše sentimentalni prema svom potomstvu, ali pokazuju zavidnu revnost izvršavajući svoju dužnost: hrane se, napoje, odijevaju i brinu da njihovo dijete uđe u pristojnu školu.
Kada mali Englezi odrastu, oni, svrhoviti i neovisni, šalju se na besplatno putovanje.
